Vrhovima prstiju ovlašno sam držao zvekir, izduženu i glatku srebrnu alku, a zatim ga polako i nečujno spustio na vrata.Okrenuo sam se i pogledao šljunčanu stazu kojom sam stigao.Vijugala je između leja, a na polovini puta kroz veliko dvorište nakratko se širila u trg da bi obujmila presahlu fontanu od posivelog kamena, okruženu ljubičastim geranijumima.Usplahireno cvrkutanje je dopiralo odnekud, verovatno iz žbunja koje je dopola zaklanjalo rešetke ograde.Nije bilo vruće, ali morao sam da izvadim maramicu i obrišem znoj sa čela.Sve umorniji nakon neprospavane noći, poželeo sam da legnem na travu, pored žbunja, u hlad, da posmatram nebo i ne razmišljam ni o čemu.Ponovo sam se mašio za zvekir.Iako ga nisam spustio jako, zazvučao je preglasno i konačno.Nakon bar pola minuta, kada sam se spremao da zakucam još jednom, naglo je otvorio proćelav, sredovečan muškarac, visok, krupan i mlitav.„Ja sam fotograf”, rekoh kao da je bilo potrebno da objasnim.U ruci sam držao kameru, a ispred sebe sam spustio tronožno postolje.Stajao je raskoračeno, isturenog stomaka, i prezrivo me odmeravao.Osetio sam se nelagodno i morao sam da podsetim sebe da on svakog tako posmatra, nisam ja izuzetak.„Znači, ti si taj fotograf. Danas