dodatno ju je pojačala: da li se kompozitor oprostio od života ovim zvucima?„Šta mi smrt govori“, spekuliše muzički pisac Pol Beker, bio je tajni naslov – ali kada je Maler napisao ovu simfoniju nije imao ni 50 godina i njegova bolest je bila daleko od životne opasnosti.Ipak, u ovoj Devetoj simfoniji kompozitor pronalazi radikalno subjektivan ton, bez obzira na očekivanja publike.Sa svoja četiri stava, čisto orkestarski bez vokala, simfonija na prvi pogled prati uobičajen obrazac.Međutim, spoljašnji pokreti ne samo da su izuzetno dugi, već se održavaju i sporim tempom; samo su unutrašnje rečenice odmerene i brze.Arnold Šenberg je rekao da delo „više nije pisano u prvom licu“, kao da je „još uvek postojao skriveni autor koji je samo koristio Malera kao govornik“.To posebno potvrđuju dva srednja stava: oni dočaravaju narodne igre i forme (Landler i valceri u drugom, zamršene fugati u trećem), delimično otuđeni, delom izobličeni – dirigent Vilem Mengelberg, koji je dobro poznavao Malera, govorio je u oksimoronu, o „tmurnom veselju”.Sa druge strane, prva i poslednja rečenica zvuče gotovo bolno intimno, kao da neko razgolićuje njihovo najdublje biće, bespomoćno izloženo svojim savremenicima i potomcima.U velikom andanteu, sa svoje tri teme zasnovane na klasičnoj sonatnoj formi, fragmentarni nizovi nota se spajaju da bi formirali melodije, uspostavljajući opadajuću sekundu, koju je Maler nazvao „zbogom“, kao važan interval, gradeći velike strukture, likovne uspone, misteriozne nove pristupe i klastere koji se igraju „sa srdžbom“.Katastrofa je neizbežna, smrt kuca teškim ritmom u trombonima i tubi; Iz daljine trube odgovaraju pogrebnim maršem („kao teški konvoj“).Na kraju, zavesa se otvara i otkriva idiličnu scenu, sa ptičjim pesmama koje sviraju na flauti: pogled u drugi svet.Finalni adađo vijuga i kruži oko dvostruke ritmičke figure kao da nikada ne želi da se završi – to je, po rečima muzikologa Karla Dalhauza, „muzika koja se ponekad čini da je izvan sebe“.Pojedini tumači ovog dela ističu kako Deveta simfonija započinje „nepravilnim ritmom otkucaja kompozitorovog srca“, završava ponorom u ništavilo, dok se u sredini nalaze stavovi „najkatarzičniji od svih poznoromantičarskih simfonija“.Grandiozno izvođenje najboljeg orkestra na svetu je još jednom potvrdilo genijalnost ovog simfonijskog dela.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Danas